Opći podatci

Izbornik +

Izbornik

POVIJEST VRSARA

Naziv Vrsar (tal. Orsera) vrlo je star. U srednjovjekovnim, latinskim dokumentima, ime tog gradića nalazimo u raznim varijantama: Ursaria, Ursarium, Vrsarium, Orsaria… Imenom Ursaria označavala se čak i obala između Funtane i Lima. U korijenu naziva Ursaria sačuvala se (tako misle lingvisti) staromediteranska riječ “ur” (izvor). Drevni mediteranski pomorci su, ploveći uz zapadnu obalu Istre, uzimali pitku vodu s izvora na obali između Funtane i Vrsara, te je tako nastao naziv Ursaria. Pod tim imenom Vrsar je bio poznat u rimsko i bizantsko doba. U ranom srednjem vijeku Slaveni (Hrvati) su antički naziv prilagodili svom izgovoru. U hrvatskom nazivu “u” je zamijenjeno s “v” a nastavak “ia” se vremenom izgubio. Tako je nastao hrvatski naziv Vrsar.

Prema starom nazivu Ursaria nastao je talijanski naziv Orsera. Talijanski geograf Pietro Coppo (16. st.) pogrešno je povezao ime Orsera s rimskom patricijskom porodicom Orsini, od koje se, navodno, neki njen član naselio u Vrsaru i tako dao ime gradu. Isto tako je krivo tumačenje naziva Orsera prema imenu ravenskog nadbiskupa Ursa.

Vrsar kontinuirano “živi” još od prethistorijskih vremena, no prava povijest Vrsara započinje u doba rimske vlasti u Istri.

U 1. st.pr.n.e. Rimljani su do kraja pokorili Histre i Liburne, pa je tako čitav istarski poluotok za nekoliko stoljeća ušao u sastav velikog Rimskog Carstva.

Na istarskim obalama ubrzo su se razvile rimske kolonije (Pola-Pula, Parentium-Poreč). Upravo Limskim zaljevom (od lat. riječi limes: granica) tekla je granica između područja Poreča i Pule.

Početkom rimske vlasti u Istri nije prestalo živjeti naselje na mjestu predrimskog Vrsara, ali je zatim uz more, ispod brežuljka, nastalo novo naselje s privatnim i javnim zgradama. To naselje se naročito razvilo u kasnoantičko doba. I na području Vrsara imali su neki bogati rimski aristokrati agrarna dobra sa stambeno gospodarskim zgradama (villae rusticae). U svakom slučaju, Vrsar je u rimsko doba više od običnog vicusa (selo); predstavljao je prilično važno istarsko trgovište za proizvode ratarstva i stočarstva (vino, ulje, žito, sir, meso…). Blizina Ravenne (na suprotnoj strani Jadrana) vrlo je povoljno utjecala na razvoj trgovine u Vrsaru i u drugim rimskim istarskim centrima. Proizvodi istarske poljoprivrede bili su cijenjeni na rimskom tržištu. Zaleđem Vrsara prolazila je rimska cesta Via Flavia; Pola (Pula) – Parentium (Poreč) – Tergeste (Trst) – Aquilea.

Na značenje Vrsara u rimsko doba ukazuje nam i jedan kartografski podatak: pod imenom Ursaria naš gradić je naznačen na Peuntigerovoj karta (Tabula Peutingeriana) iz 3. ili 4. st. i to kao mali otok ispred Pule. Nepoznati rimski kartograf nije, izgleda, dobro poznavao istarsku obalu i zato je Ursariu smjestio ispred Pule (dakle, mnogo južnije od Vrsara).

U 2. i 3. st. i Vrsarom se počela širiti nova vjera, kršćanstvo. Uz Poreč i Pulu, Vrsar u 4. st. postaje važno starokršćansko središte. Bez obzira na veliki vremenski odmak, u Vrsaru i okolici prisutni su još i danas tragovi rimske kulture.

U drugoj polovini 5. st. (476.) propalo je Zapadno Rimsko Carstvo i Istra duže vrijeme dolazi pod vlast germanskih osvajača – Gota. Bizantski car Justinijan (527.-565.) porazio je Gote i Istru pripojio (538.) Istočnom Rimskom Carstvu (Bizantu). U sklopu Bizanta Istra ostaje do kraja 8. st. Povijesni podaci o Vrsaru u ranom srednjem vijeku su vrlo oskudni. Modre vode u blizini Vrsara spominju se u nekim dokumentima iz 6. st. kao važna ribolovna područja.

Poznati porečki biskup Eufrazije (graditelj znamenite bazilike u Poreču) posebnom darovnicom iz 543. god. dao je kanonicima porečke crkve pravo na trećinu ribe koja se ulovi u vodama Limskog zaljeva nedaleko Vrsara (u 10. st. tu darovnicu potvrdio je njemački car Oton III).

Krajem 6. i početkom 7. st. na Balkan i u bizantsku Istru (iz svoje pradomovine iza Karpata) dolaze Slaveni. Bizantske vojne vlasti uzalud su pokušavale zaustaviti prodor Slavena (Hrvata i Slovenaca) u Istru. Preko Istre Slaveni su upadali i u Italiju. Prva provala Slavena u Istru zabilježena je 599. god. Pred slavenskim navalama staro rimsko stanovništvo (latinskog govora) Istre povuklo se i zatvorilo u utvrde i primorske gradove (Pula, Rovinj, Poreč…) U doba dolaska Hrvata u Istru stradao je i kasnoantički Vrsar. Do Vrsara su Hrvati iz unutrašnjosti Istre prodirali dolinom Drage. Nekako u vremenu između 599. i 611. godine zauzeli su i razorili Vrsar. Pritom su rastjerali staro romansko stanovništvo, pa je starokršćanska bazilika iz 4. st. ostala napuštena. Prisustvo Hrvata u Vrsaru u ranom srednjem vijeku potvrđuju arheološki nalazi slavenske keramike, kao i mlinica na položaju spomenute bazilike.

U 7. i početkom 8. stoljeća Ursariu spominje anonimni geograf iz Ravenne, kad grad stavlja na neki otok uz zapadnu obalu Istre. Bizantska vlast u Istri bila je prekinuta kratkotrajnom provalom i okupacijom Langobarda (751.-774.). Krajem 8. st. (788.) Istru su zauzeli Franci i ona ulazi u sastav velike države franačkog osvajača Karla Velikog (768.-814.).

Franci uvode u Istru feudalni sistem i na feudalnim posjedima koriste slavenske seljake. Od početka 9. stoljeća u političkom životu Istre veliku ulogu počinju igrati feudalci njemačkog porijekla. Na prostoru između Mirne i Limskog kanala imala je Porečka biskupija (utemeljena u drugoj polovini 3. stoljeća) veliki agrarni posjed koji se po sv. Mavru, mučeniku i patronu porečke crkve, zvao Teritorium sancti Mauri (Teritorij Sv. Maura). Ne zna se točno kada je Vrsar potpao pod vlast Porečke biskupije, no u njenoj se vlasti nalazio neprekidno negdje od 983. do 1778. godine.

Na području zapadne obale Istre sukobljavali su se ekonomsko-politički interesi Venecije i patrijarha iz Aquileje. I Mlečani i akvilejski patrijarsi uzalud su pokušavali porečkim biskupima oteti Vrsar. U toj dugoj borbi porečki su biskupi bili ustrajni, te su stoga mogli gotovo osam stoljeća zadržati vlast nad Vrsarom.

U vremenskom rasponu od 10. do 18. st. Vrsar je bio administrativni centar grofovije porečkih biskupa. U stvari, porečki biskupi su vladali Vrsarom u ime rimskih papa koji su povremeno potvrđivali njihova prava. Godine 1177., na putu iz Venecije za Anconu, Vrsar je pohodio papa Aleksandar III. (1159. – 1181.) a tu se, prema narodnoj predaji i nekim dokumentima, zadržao tri dana. Isti papa je posebnom ispravom potvrdio pravo Porečke biskupije na Vrsar koji je tijekom srednjeg vijeka predstavljao ljetnu rezidenciju porečkih biskupa. Borba za zapadnu obalu Istre završila je u drugoj polovini 13. st. u korist Venecije. Godine 1267. Poreč se stavio pod zaštitu mletačkog dužda i time je Vrsar, koji se nalazio na području Poreča, trebao doći pod vlast Venecije. Usprkos političkim promjenama, Vrsar je i dalje ostao u vlasništvu Porečke biskupije i nije plaćao nikakav porez ni mletačkim duždevima, ni patrijarsima iz Aquileje. Porečki biskupi su i u svojoj tituli naglašavali vlast nad Vrsarom. Uz ime redovito su dodavali: episcopus Parentinus et dominus Vrsariae (porečki biskup i gospodar Vrsara). Neki biskupi su uz ime dodavali: comes Vrsariae (knez ili grof Vrsara). U doba porečkog biskupa Bonifacija (Bonifacius), akvilejski patrijarh Rajmund (Raimundus, 1273.-1299.) je u više navrata uznemiravao Vrsar. Prilikom jednog napada na Vrsar njegovi vojnici su sa sobom odveli oko 700 volova i puno sitne stoke. Pod vlašću porečkih biskupa Vrsar živi životom seoske komune koja je imala i svoj statut. Upravu nad Vrsarom porečki su biskupi povjeravali svom gubernatoru (upravitelju), a posjede davali raznim vazalima. Biskupski posjedi u Vrsaru i okolici (kuće, zemljišta, pašnjaci, šume, ribolovišta, solane, mlinovi za masline, krušne peći…) predstavljali su najvažniji izvor prihoda Porečke biskupije. Uživaoci biskupovih dobara u Vrsaru i okolici polagali su biskupu zakletvu dajući mu razne poklone u naturi (vino, ulje, drvo, riba, sol, sir…). U doba renesanse i baroka intenzivno su se eksploatirali vrsarski kamenolomi. Naročito se kvalitetni kamen izvozio u Veneciju za gradnju palača, crkava i mostova. U to vrijeme, između 15. i 17. stoljeća, Vrsar je u nekoliko navrata stradavao od kuge. Tijekom 17. stoljeća neki porečki biskupi stalno su živjeli u Vrsaru.

U 18. stoljeću u Vrsaru je u dva navrata (1743. i 1744.) boravio talijanski avanturista i literat Giacomo Casanova, o čemu je pisao i u svojim glasovitim memoarima.

U drugoj polovini 18. stoljeća (1778. g.) mletački senat ukida crkvenu grofoviju na području Vrsara i time Vrsar dolazi direktno pod vlast mletačkog dužda. Za oduzete posjede mletačke su vlasti Porečkoj biskupiji platile odštetu u novcu. Nakon ukidanja crkvene grofovije Vrsar je, u administrativnom pogledu, pripojen općini Sv. Lovreč.

Nekadašnji posjedi porečkih biskupa sa područja Vrsara postali su u 19. stoljeću vlasništvo pojedinih patricijskih obitelji iz Poreča.

Francuski osvajač Napoleon Bonaparte porazio je 1797. god. Republiku sv. Marka (Veneciju), a Istra je mirom u Campoformiju (17/18.X.1797.) pripala austrijskom caru Franji I.

Prva vladavina Austrije nad Istrom bila je kratkotrajna (1797. – 1805.). Početkom prosinca 1805. god. Napoleon je kod Austerlitza porazio austrijsko-prusku vojsku i mirom u Bratislavi (26.XII.1805.) Istra je pripala Francuzima (1805. – 1813. god.). Kasniji Napoleonovi porazi na evropskim ratištima omogućili su Austriji da ponovno i na duže vrijeme (1813. – 1918. god.) dobije Istru.

U 19. st. Vrsar predstavlja malu seosku općinu u sastavu kotara Poreč. Tijekom 19. st. Vrsar se stao širiti izvan starih gradskih zidina: u zaljevu se gradi pristanište. Na padinama brežuljka između starog Vrsara i mora grade se nove kuće. Početkom 20. stoljeća gradi se i nova škola (1900. god.). Nacionalni sukobi između Hrvata i Talijana u drugoj polovini 19. st. nisu u Vrsaru dolazili do izražaja. Prvi svjetski rat izmijenio je političke prilike u Istri. U doba raspada Austro-ugarske monarhije talijanska vojska je okupirala Istru i ona dolazi u sastav Italije (1918. – 1943. god.).

Nakon prvog svjetskog rata talijanski imperijalisti iskoristili su slabosti novoosnovane države Jugoslavije i ugovorom u Rapallu (1920. g.) osigurali legalno pravo na Istru. U doba talijanske okupacije položaj Hrvata i Slovenaca u Istri bio je neobično težak. Stanje se naročito pogoršalo po dolasku fašista na vlast na čelu sa B. Mussolinijem (1922.). Uporaba hrvatskog i slovenskog jezika bila je strogo zabranjena. U planu je bilo nasilno iseljavanje stanovništva u talijanske kolonije u Africi. I drugi svjetski rat uvjetovao je radikalne političke promjene na istarskom poluotoku.

U travnju 1941. god. Hitler i Mussolini okupirali su Jugoslaviju. Hrvati Istre digli su se na ustanak protiv talijanskih fašista i za priključenje Istre Hrvatskoj. Kapitulacijom Italije (8.IX.1943.) u Istri dolazi do općenarodnog ustanka. U listopadu 1943. god. Istru su okupirali Nijemci. Tijekom 1944. god. i u okolici Vrsara vode se borbe između partizana i Nijemaca.

Početkom svibnja 1945. god. Vrsar je oslobođen. Nakon oslobođenja počinje duga diplomatska borba za Istru između Jugoslavije i Italije. Ugovorom u Parizu (1947.) Istra je pripala Republici Hrvatskoj u sustavu Jugoslavije, a od 1991. godine Republici Hrvatskoj kao samostalnoj državi.

Izvor: Tekst Iva Bojanića Čivića, iz prospekta Turističke zajednice Općine Vrsar

VRSAR DANAS

Vrsar svakako spada među najljepše istarske gradiće. Smješten “tamo negdje” oko sredine zapadne obale Istre, mirni drevni gradić posljednjih se pet desetljeća preobrazio u poznati i razvijeni turistički centar. Pitoma i zelena obala između Poreča i Limskog kanala mami uzdahe diljem Europe, a Koversada je već desetljećima jedna od prvih i najznačajnijih europskih nudističkih “meka”. Obalni dio Vrsara dobro je razveden, prepun malih uvalica i otočića. Klima je tipično mediteranska – blage i kišovite zime, duga i topla ljeta. Flora i fauna su također tipično mediteranski.

Vrsar je, uz Poreč, najveće naselje na obali između Mirne i Limskog kanala. U Općinu Vrsar-Orsera spadaju naselja Flengi, Bralići, Delići, Gradina, Marasi, Begi, Kontešići, Kloštar i Vrsar.

Obzirom na povijesnu sudbinu istarskog poluotoka, etnička struktura Vrsara i okolnih mjesta stalno se mijenjala. Priključenjem Istre Hrvatskoj (odnosno tada Jugoslaviji) 1943. godine, većina je Talijana odselila u Italiju dok se u gotovo napušteni Vrsar-Orseru doseljavaju obitelji iz Dalmacije (uglavnom s otoka Brača) i ostatka Istre. Usporedo s razvojem turizma, broj stanovnika Vrsara se postepeno povećavao, da bi danas iznosio oko 2000 stanovnika. Općina Vrsar broji oko 3000 stanovnika.

Vrsar je smješten gotovo na samom ušću Limskog zaljeva, na 54 m visokom brežuljku. Prvobitno naselje bilo je samo na vrhu brežuljka, da bi se kasnije razvijalo i po njegovim obroncima. Novi, turistički Vrsar, razvija se uz more. Okružuju ga romantični otočići i hridi: Figarolica, Lakal, Salamon, Zavata, Galiner, Sv. Juraj, Longa, Gusti školj, Tuf, Galopon, Koversada, Orlandin. Sa sjeverne strane vrsarsku lučicu zatvara poluotok Montraker.

Vrsar-Orsera je danas dobrostojeća i prosperitetna općina. Mjesto je vrlo lijepo uređeno, prilagođeno turistima ali i domicilnom stanovništvu. Vrsar redovito, svake godine, dobiva najviše nagrade za najuređenije mjesto u državi. Nedavno je izgrađena nova škola. Izgrađene su i dvije nautičke marine (u Funtani i Vrsaru) u samo nekoliko godina, što je dodatno poboljšalo nadaleko poznatu turističku ponudu, a otvorilo je i čitav niz novih radnih mjesta. Vrsar razvija i ostale privredne grane. Posla je svakako još puno, iako je već puno toga napravljeno. Gospodarski napredak, uz mir i prirodne ljepote (koje su, među ostalima, prepoznali i veliki hrvatski umjetnici Dušan Džamonja i nedavno preminuli Edo Murtić koji su se u Vrsaru i nastanili) čine magičnu kombinaciju zahvaljujući kojoj se ovdašnje stanovništvo može smatrati privilegiranim. Vrsar u svakom slučaju ne staje tu, već ide dalje, “u nove pobjede”.

Dođite i provjerite sami!

Izvor: tekst Iva Bojanića Čivića, iz prospekta Turističke zajednice Općine Vrsar

MISIJA I VIZIJA